Torta je meka kao srce vašega junaka, miris kave miješa se sa vonjem ispusta obližnjeg kanalizacijskog otvora, iz same nutrine torte čuje se miris božanstvenog Baileysa koji se komplementira sa orahom kao lokalni političar sa guskama u magli, žuta boja kao sunce što sja nad prostranstvima Donjeg Dragonošca, spoj kave što natapa samu bit, dok sam sit, odite svi v rit, pomno odabrana fino i pažljivo prepržena zrna kave posložena su po torti u spiralu, vidi ovu budalu, što je s njima u talu, na jednome žalu u Trafalgaru. Tijesto se rastapa u ustima kao sladoled mlade studentice negdje u bespućima Kaštel Sućurca, kava servirana uz tortu otpušta božanstven miris koji baca na cimet i aroniju uz dašak koprive, lavande, rogača, trule bundeve i gnjile dunje. Torta na tanjuru, šalica u ruci, milina u srcu i duši, pogledam časak kroz prozor, dok u dvorištu susjeda gaće suši…
Au revoir
Dok jurimo bespućima hrvatskih cesta, moj prijatelj i ja, vagabunda dva, pred našim se očima pojavljuje koloplet boja, mirisa i okusa što samo brižno spravljena kava, što ju ljubazna djelatnica obližnje benzinske nam postaje, što u mislima mi ostaje, spremiše za nas. Kava je postojana, kompaktna, punog zrna, razlijeva se po obrubu šalice kao i ulje prijateljeva limenog ljubimca što oplahuje rubove klipova, rastapa se u ustima ko snijeg na uzavrelom suncu, dašak cimeta, vanilije i aronije polako ulazi u naše nozdrve i miješa se sa miomirisom ispusta obližnjeg kanala Kupa-Kupa, tvoreći nezaboravan ushit u našim bronhijima. Razmišljajući o prolaznosti života i vlaka Virovitica-Pitomača, dolazimo do spoznaje da je ovo možda i zadnja vožnja u bijeloj strijeli. Prva je bila nezaboravna, a zadnja? Eh, da… Zadnja… Ako ste se ikada našli u prilici ugledati bijelu strijelu kako juri negdje na horizontu, onda ste vidjeli, tamo negdje u prikrajku, na rubu horizonta, kako dabar pljuska klokana…
Au revoir
Mi amigo
Miris pržene kave miluje svih pet osjetila, budi se treće oko, drugo uho, prvi brk, šesto čulo, treća noga, trifrtalj ekstremiteta, frtalj kruha, dvajs do malog prsta, cener do babe, istančan sluh kornjače s Galapagosa, ultrazvuk šiš, a bogme i miša, krijesta domaćeg tetrijeba, kljun čudnovatog kljunaša, zub dabra vulgaris, a nadasve objektiv i vrhunski feeling za trenutak našega mladoga šnel fotografa u usponu, više gentlemana, a manje lopova Ivan Čagalj. Za uspomenu na naša dugogodišnja druženja i kavatarenja, dobih ovu jedinstvenu fotografiju na poklon, naravno, pogađate, rad gore potpisanog…
Gracias mi amigo
Jutarnje kontemplacije
U ranu zoru negdje na moru, iz šalice pune, tako mi strune, pio sam kavu, baš onu pravu, nije za glavu, fulao sam bravu, donio sam bocu, sudbina je u zocu, tako mi zrna, na autocesti je srna, tako mi svega, eto i njega, glavu gore, zeleno je more, jen dva, ona je ta, prava cura, na mene se fura, di je ta vura, rekla je hura, dok puše bura, zove te Jura, koji ti ga…