Dok jurimo bespućima hrvatskih cesta, moj prijatelj i ja, vagabunda dva, pred našim se očima pojavljuje koloplet boja, mirisa i okusa što samo brižno spravljena kava, što ju ljubazna djelatnica obližnje benzinske nam postaje, što u mislima mi ostaje, spremiše za nas. Kava je postojana, kompaktna, punog zrna, razlijeva se po obrubu šalice kao i ulje prijateljeva limenog ljubimca što oplahuje rubove klipova, rastapa se u ustima ko snijeg na uzavrelom suncu, dašak cimeta, vanilije i aronije polako ulazi u naše nozdrve i miješa se sa miomirisom ispusta obližnjeg kanala Kupa-Kupa, tvoreći nezaboravan ushit u našim bronhijima. Razmišljajući o prolaznosti života i vlaka Virovitica-Pitomača, dolazimo do spoznaje da je ovo možda i zadnja vožnja u bijeloj strijeli. Prva je bila nezaboravna, a zadnja? Eh, da… Zadnja… Ako ste se ikada našli u prilici ugledati bijelu strijelu kako juri negdje na horizontu, onda ste vidjeli, tamo negdje u prikrajku, na rubu horizonta, kako dabar pljuska klokana…
Au revoir